Pécsi íróprogram

Múlt és jelen
Rezidenseink
Művek
mehes.karoly@meheskaroly.hu
A honlapon megjelenő szövegek és képek szerzői jogi védettség alatt állnak.
Pécsi Íróprogram ::


Boško Krstić pécsi naplója (szerbül)


Legenda o čuvarima azura

(fragmenti)


Bilo ih je jedanaest, možda i dvanaest, možda i koji
više, ali niko to danas pouzdano ne zna.
Svi su stradali.





Na obali jezera Palić kraj Subotice, s obe strane Velike terase, ispred starih hotela „Park“ i „Jezero“, stoji po jedna plava vaza čovekove visine. Na njima su likovi nekakvog vodenog boga, ili možda Gorgone, lavovskih usta razjapljenih na urlik, s iskolačenim očima uperenih negde udesno gore. Sa njihovih glava kao zmije vise vodene trave preplićući se s bradom, a u razbarušenu grivu su im upleteni lokvanji. Kao da bolno, nemo urliču. Ko kod da ih ugleda, ne ostaje ravnodušan: što zbog njihove lepote, a što zbog tajanstvenog i izraza lica. Niko pouzdano ne zna ko su ili šta su ta bića na vazama. Bezbroj je sličnih na česmama i fontanama: ugrađuju im u otvorena usta vodovodne cevi iz kojih neprekidno teče voda, a oni mirno trpe željezo u ustima ne pokazujući bilo kakvo osećanje. Nijedno od njih ne izgleda tako bolno i razjareno kao ova na palićkim plavim vazama. Posebno ovo pred hotelom „Park“ u čijim su ustima, na plavoj glazuri, dve jamice kao dve rane. Manja deca ih se pribojavaju a đaci pišu pismene zadatke odgonetajući zašto čudovišta urlaju. Jedan od njih, pesnik Slavko Matković ovako je odgovorio:

„Zato što hoće da izađu iz vaze“.

Iako je obala jezera Palić početkom dvadesetog veka ukrašena s nekoliko građevina neobične lepote: valjda jedinim lepim vodotornjem na svetu, zatim velikom terasom, muzičkim paviljonom i kupalištem na sojenicama – sve u mađarskoj varijanti secesije s erdeljskim narodnim motivima izrezbarenim u borovoj građi - dve plave vaze s tajanstvenim likovima kao da su sublimirana suština ovog neobičnog mesta i jezera nastalog u peščanoj pustari, niko ne zna tačno kako i kada.

A o onome što ljudi ne znaju, pričaju legende.

Posle četrnaestogodišnje suše i zaraza koje su se nekada davno zadesile narod Subotice - kaže jedna od njih - neki zli Palič oklevetao je svog suseda, dobrog starca Danijela Rožu, da sa svojom porodicom šuruje s vešticama i baca zle čini, te da je on, Danijel Roža, uzrok ovim nesrećama. Porodica Roža je osuđena na smrt, a razjareni narod im zapalio kuću. Ali, u opštoj pometnji, kao da je nastao strašni sud, iznenadna munja s neba ubije zlog Paliča, a na tom mestu se sutradan stvori žuto, slano jezero puno mulja. Šaputalo se da su to suze koje su nesrećni Rožini četrnaest godina prolivali po Paličevoj zemlji. Ali, suze su poprimile lekovita svojstva, pa je tako, kaže legenda, sve ono što je zao duh oteo ljudima i njihovom zdravlju, Bog vratio onima kojima je to bilo najpotrebnije – bolesnima.

Druga legenda govori o starom pastiru Pavlu koji je u niskoj dolini napasao stoku, a kada je jednom iskopao bunar da je napoji – šiknula je voda, napunila dolinu i stvorila jezero, a jezero po Pavlu dobilo ime Paligo Palus, Pavlova bara.

Legenda ko legenda: ispostavilo se da istoričar nije dobro pročitao stari spis pa je napisao Paligo umesto Piligo, znači da je jezeru pravi naziv Piligo Palus.

Istorija i sudbina Palića počivaju na dva ovdašnja najvažnija, najdragocenija elementa – zemlji i vodi. To je znak da je jezero i sve što se oko njega i s njim događalo izvorna igra prirode, a priče i metafore o njemu, opet o zemlji i o vodi, znak velikog poštovanja i neskrivene ljudske sreće što ih imaju. Kupanje u vodi lepih štrandova i nekad u blatu blatnog kupatila, istovremeno zadovoljstvo i zdravlje, zapravo su naintimniji, najbliskiji dodir čoveka i prirode.

Možda zato iz prošlosti kao simbol, kao slika tog dodira čoveka i prirode izranjaju dve plave vaze od keramike koje je Mikloš Žolnai 1910. poklonio Paliću očaran jezerskom bajkom, a verovatno i dobrom trgovinom s tadašnjom upravom grada koja je obilato koristila njegovu keramiku u izgradnji Subotice. Dve plave vaze s likom vodenog božanstva kao da su kod za razumevanje ovog jezerskog čuda prirode. Ali i njegove i njihove sudbine.

Vaze su razbijane, lepljene, ponovo postavljane. Kao da je i plava boja s njih kradena, jer su izbledele, a mnogobrojne zakrpe najavljuju njihovu gorku budućnost. Samo je lice na jednoj vazi ostalo celo, ali s dve rane u ustima.

Možda bi već ovde mogao da bude kraj, ali nemi urlik s vaze to ne dozvoljava.


*

O stradanjima palićkih vaza pisalo je više njih. U romanu "Vodolija" neki B.K. piše o tome ovako:

"Peter Farkaš, prvo kopač zemlje a posle majstor za pripremu gline u pečujskoj fabrici keramike »Žolnai«, dočekao je svoju punu penziju, ispunio potpuno svoj radni staž, ruku potpuno sasušenih. Prvo mu je vlaga iz ilovače svakodnevno ispirala i izvlačila prirodnu vlagu iz kože, a posle godina rada po majdanima zemlje ruke su mu se sušile i koža pucala jer je izgubila moć obnavljanja. Posle je za ruke bilo još teže: njima je mesio vlažnu ilovaču i postao jedan od najboljih majstora za pripremu gline. Ligamenti koji su mu povezivali deformisane koščice ruku sasvim su oslabili, hrskavica potpuno istanjila, ponegde se potrošila do same kosti. Bol u rukama bio je Peteru Farkašu nešto uobičajeno, svakidašnje, a rad, mešenje ilovače – uobičajena patnja koju je on poistovećivao sa životom i sudbinom. Bol mu je bio deo života.

Da je mešenje zemlje pri kraju i da je velika grudva baš tako meka i elastična kako i očekuju od njega, dobrog majstora, Peter Farkaš je znao po bolu u svojim rukama. Kad je počinjao, vlažio suvu glinu, bol je bio najjači. Zemlja je teško podnosila taj prvi kontakt s rukama, opirala se, skupljala u grudve, odbijala da se kvasi, ali su onda sitni i nevidljivi atomi ipak popuštali, upijali vodu i menjali sopstvenu strukturu i ćud, mekšali i popuštali. U Peterovim rukama je popuštao bol i tako mu davao znake da odmiče, a kada sasvim oslabi da je pri kraju posla. Kao da je tu neuglednu i žilavu grudvu zemlje smilostivio gnječenjem, milovanjem mokrim rukama, zatim uplašio naglim okretanjem na drugu stranu, ukrotio grubim udaranjem dlanom, bridom i pesnicom. Čas ju je tanjio, čas opet sakupljao, razbijao joj bilo kakav oblik, onda ju je opet nežno zaobljivao, radujući se sve više njenoj testastoj mekoti, pravio joj neobične, neponovljive oblike, nikada ne znajući kakav će joj oblik dati neki drugi ljudi i kakva će ta grudva zemlje biti posle pečenja na ogromnim temperaturama u pećima fabrike Žolnai.

Osušeni, debeli sloj mrtvog epitela na Farkašovim rukama često je pucao od suvoće i krtosti. Iz dubokih i bolnih pukotina šikljala bi krv i razlivala se po žutoj zemlji. Kratko, noću, kad nije radio, koža se sušila, zatezala, bivala tesna za otekle reumatične kosti a bol sve do jutra jačao. Ruke su mu tad prosto vapile za vlagom, za novom grudvom gline, da opet za kratko uspostavi neku ravnotežu između vlage i suše, a onda se opet javljao bol. Taj krug između bola od suše i bola od vlage, bio je prokleti životni krug Petera Farkaša.

Pa ipak, iako bez ikakvog osećaja radosti ili tuge, Peter Farkaš je s uzbuđenjem dočekao svečanost kada je njih desetak u fabričkoj svečanoj sali ispraćeno u penziju. Uzbuđen, jer nije navikao na prisustvo mnogo ljudi, a posebno ne na sasvim retke trenutke kada je on bio u centru pažnje. Sve se oteglo, a on sticajem okolnosti i nekog abecednog reda bio prvi koji se popeo na binu da u koverti primi otpremninu i mali poklon. Izdaleka nije ni prepoznao šta je to plavo bilo poređano na stolu, a kada se napokon rukovao s direktorom, nevešto uzeo kovertu u jednu a poklon u drugu ruku, vide da je to plava vaza, mala plava vaza, imitacija ogromne vaze u dvorištu fabrike »Žolnai«, s razjapljenim bogom mora, pred kojom je često u čudu stajao i dodirivao je, prosto ne verujući da je od pečene zemlje, iste takve kakvu i sam mesi.

Bila je to vaza viša od čoveka, vaza ali kao živa! Plava, ali se njeno plavetnilo ni sa čim nije moglo uporediti. Na njoj je bilo razjapljeno vodeno čudovište s ljudskim likom; da li bog voda ili nešto drugo, tajanstveno i nepoznato. Čelo mu je bilo pokriveno lokvanjima, a kosa od vodenog bilja padala mokra preko ušiju. Zenice razrogačenih očiju gledale su negde udesno, malo uvis, i bore brige neđu očima otkrivale da vodeni bog ne može pomaći glavu; raširene nozdrve tragale su za mirisom a usta prekrivena finom vodenom travom bila razjapljena na krik. Niz to plavo čudo kao da se neprekidno slivala voda. To nije bila obična slika, to je bila drama. Bog bez ruku i nogu, samo s ogromnim otvorom za neke ogromne cvetove kakvi ne postoje, sa velikom prazninom u sebi, s drškama koje niko ne može obuhvatiti rukom niti vazu podići. Lepota bez zaštite: plavo i krik.

Peter Farkaš je sada desnom rukom držao takvu malu plavu vazu, ali je nije osećao. Debela, povređena koža nije u sebi imala sačuvanih ćelija čula dodira da mu do mozga prenesu taj osećaj. Tako je glatka plava površina vaze doduše bila njemu u ogromnoj ruci, mrtva koža i hladna keramika su se dodirivali, ali Peter Farkaš to nije osećao. On postade svestan da njegove ruke kojima je mesio tone i tone zemlje više ne mogu da osete tu istu zemlju. Sasvim zbunjen pogleda u razjapljena usta boga mora i misao mu odluta iz svečane sale fabrike »Žolnai«.

*

Stajao je zgranut pred plavom vazom s razjapljenim bogom mora, potpuno istoj takvoj kakva se nalazila i u dvorištu njegove fabrike, ali je to bilo daleko od njegovog rodnog Pečuja, u nekoj omanjoj lepoj banji, davno, hladnog februarskog dana jednog rata. Već danima rastavljenom od kuće i svojih, izmučenom i umornom, ta plava vaza na sasvim neočekivanom mestu do bola je u njemu izazvala čežnju za pečujskim majdanima žute zemlje i za običnim mirnim danima u rodnoj kući. Gledajući u tu plavu boju on je bio sasvim siguran da je i ova vaza iz njegovog rodnog Pečuja, jer se ni na jednoj ilovači osim one iz njihovog majdana ne može dobiti takva plava boja. Može boja biti potpuno isto plava, ali će na svakoj zemlji posle pečenja izgledati drugačije. A ova je plava boja bila ista kao ona u Pečuju, na istoj ovakvoj vazi u dvorištu njegove fabrike. Peter Farkaš uzdrhta, kao da je naišao na neki dragi predmet iz sopstvene kuće.

Sinoć je, posle mnogo dana, spavao u sobi, u nekom čudnom hotelčiću od zemlje nabijanice, pokrivenog trskom, s drvenim stubovima koji su podupirali nadstrešnicu duž cele građevine. Pogodilo se da tu dospe s potpuno nepoznatim oficirom, nekim Rusom, kome je odmah posle mobilizacije dodeljen kao posilni, pa ni jedan ni drugi nisu mogli potpuno skriti nelagodnost što ih je potpuno nepoznate sastavio sticaj čudnih ratnih okolnosti. Trebalo je da samo oficir spava u sobi a on negde vani, pod nadstrešnicom, ali nakon što je ušao u hotelsku sobu, pretpostavljeni ga pozva i pokaza mu jedan ugao gde da legne. Zapravo bilo je skoro svejedno gde će leći: i oficir je legao na daske, na neki krevet bez dušeka i posteljine, uvio se u šinjel i polako predavao snu. Peter je s nešto dasaka koje su se našle u obijenoj sobici, možda ostatke drugog kreveta ili nekog stola, založio tučanu pećku. Ali, kao da su i svojim telima malo zagrejali vazduh, sleđeni zidovi su se po površini topili, s njih počela slivati voda, spirati farbu s moleraja i crtati neke nove šare. Ova topla sobica zbližila je dvojicu ljudi: zemlja dole, zidovi zemlja, a i pod savijenim gredama plafona, kroz popucali trščani štukatur, nazirao se debeli sloj zemlje nanet da je čuva od zime. Ova je nabijanica probudila u njima iskonsko pamćenje na prakuće i jednog i drugog. Prvi put ih na ratnom putu poveza nešto zajedničko. Prvo Rus, tonući u san, reče Peteru nešto na ruskom. Ovaj ga nije razumeo, ali mu odgovori nešto na mađarskom, nešto u vezi s rodnom kućom, jer mu se učinilo da je i Rus samo tako nešto mogao spomenuti. Peter se bojao daljeg dijaloga, ali Rus nastavi, pa i Peter ponovo odgovori. Dvoje su nepoznatih ljudi razgovarali, ne razumevajući se rečima, ali im je tog trenutka, u toj zemljanoj sobici bilo važno da razgovaraju. To su razumeli i jedan i drugi. I razgovarali su razumevajući se na potpuno tajanstven i nepoznat način. Razgovor kao da ih je obojicu smirivao i polako prevodio u san.

»Sanjam, sav u zemlji, i od gore i od dole, sa svih strana« - pomisli Peter. »Kao u grobu a dobro mi je«. Spavao je duboko, ali je kroz san tokom cele noći slušao ili samo sanjao kako stražari vani razgovaraju, lome grane i lože negde vatru kako bi se bar malo zgrejali.

Probudili su se odmorni, kao neki drugi i drugačiji ljudi, umili se ledenom vodom iz umivaonila, obukli i izašli u februarsko sunčano jutro. Pred trščarom se osunčana sjala plava vaza a razjapljeni bog mora na njoj kao da je gutao to nešto sunčanih zraka. Peter Farkaš, uzbuđen i potresen uspomenom na kuću nemo je posmatrao tu sliku, a njegov ratni drug, korak po korak, razrogačenih i iznenađenih očiju prilazio ogromnoj plavoj vazi. Kao da je i njega taj divni predmet podsećao na nešto. Primicao joj se polako, razrogačen; Peter Farkaš gledao je čas u vazu, čas u njega, iznenađen i vazom i hipnotisanim čovekom. A kada je Rus bio već sasvim pred njom, nekom kretnjom koja se činila nevoljnom, kao da mu je nešto podizalo ruku bez da je on to hteo, sasvim sporo, oklevajući i strepeći od dodira s najplavljom bojom koju je video u životu, napokon prisloni svoju ruku na sjajnu keramiku.

Strašan krik proderao je tišinu, odjeknuo drugačije na jednu stranu u šumi a drugačije na drugu, nad jezerom. Farkašev ratni drug s grimasom strašnog bola i nesmanjenim urlikom odskoči, u nekontrolisanom besu izvadi pištolj i iz blizine sasu dva metka u usta vodenom bogu na plavoj vazi. Peteru Farkašu se učini da odjednom čuje dva stopljena krika: krik ratnog druga i krik boga mora. Na plavoj keramici ostadoše dve rane.

Noćna straža je ložila vatru, bacala žar u veliku plavu vazu, a onda se naslanjala na nju i grejala. Vatra se odavno utišala, nije bilo dima, ali je duboka žar u vazi do jutra podigla keramici temperaturu do neslućene vreline i sada prosto skinula kožu s dlana i prstiju nesrećnom oficiru.

*

Peter Farkaš, na bini svečane sale fabrike »Žolnai«, sa malom plavom vazom u rukama, kao da je tražio u ustima boga mora ožiljke od ona dva metka. I učini mu se kao da mu je već onda bio ubijen život koji tek sada evo privodi kraju. I taj davni događaj, koga se podsvesno nikada nije želeo setiti, sada se potpuno, nemilosrdno i bolno vrati u svest i ponovo razleže onaj užasni krik nad jezerom i šumom. On se seti i imena nesretnog Rusa izgorelog dlana - Inokentija Harlamova."





Pesnik Oto Tolnai ovaj je slučaj ovako opevao (Balkáni babér: „Érzékiség gyónásom”:

Ispovest moje požude

...

objasnio mi dakle da je ovaj primerak serije keramike žolnaijeve

u neku ruku postao kultna posuda subotice države

prema rečima umetnika mladog

iz nje se azur

čak i za potrebe jadrana zahvata

onda kad zagađena voda morska bleda postane

čiste nijanse (azurne) odavde se raznose



spomenuo je čak da postoje dva tumačenja različita

smisla ukrasa na vazi vidljivog

ima ko u njemu vidi gorgonu simbol strave i užasa

koja je i ime po groznom kriku svom dobila

(odatle mora da potiču reči grkljan i grotlo odatle graja galama)

više puta koža mi se naježila kad začuh kako se

bolni urlik ostarelog lava zoološkog vrta palićkog

kroz prostor beskrajni prolama

dileme nema grkljan je isti

drugi pak tabor, u liku reljefnom vidi posejdona

i sam bejah sklon mišljenju ovom da se priklonim

pade mi na pamet kafkina noveleta po imenu posejdon

čak je i opatu ispričah

bog mora gospodar voda svih

koji sedeći na dnu za stolom pisaćim

od posla velikog

ne stiže sva mora svoja da sagleda

nikada nije mogao svetski putnik postati, istaživač pola severnog ili afrike,

pirat ili turista, mediterana poznavalac

kafkin posejdon dakle tako ni jadran nije video

ništa od venecije preko korčule raguze kotora do drača skroz

Govorio bi uvek, bez prestanka, sačekaće s tim još malo, do smaka sveta,

onda će se valjda i za njega naći koji mirni čas, kad pred sam kraj,

nakon poslednjeg bilansa, priušti sebi kružno putovanje prostranstvom vodenim.

i tako na mestu gde stajah u trenutku tom pred velikom vazom žolnaijevom

učini mi se da upravo stiže taj čas

trenutak posejdonov

tačnije sveta ovog našeg kraj

kada bog mora napokon

smognu da krene u pohode stanicama bezmernog kraljevstva svog

a nakon obilaska i dana provedenih

u uvalama jezera murtera

(gde slanica zamenjuje slatkovodno ostrvsko jezero poput vodice mljetskog otoka)

dana nezaboravnih i provedenih na vrniku kraj zuljana u mestu rose

(ni njemu ne beše jasno kafkinom bogu naravno koji je razlog što do sada nikada

s laktova crni klotani zaštitni rukav nije zbacio

pod pazuh bedeker uzeo putničke agencije neke solidne)

obišavši dakle mora svoja sva, okeane

sad upravo posmatra vode bačke severne

stiže do neobičnih jezera punih krvi, krv se čak iz njih preliva

ne bismo smeli zaboraviti da je krv glavne gorgone opaka

a prizor njen sam po sebi opasan ali ujedno lekovit čudotvoran

pri tom nemojmo s uma smetnuti

sada prst svoj opat uvis uperi

da je gral pehar

u kojem je prikupljena krv božija

zašto onda i ova mala jezera ne bi mogla biti krvlju natočena

mada ponekad skoro potpuno isušena

bože voda svih velikih

na obali krvavoj isušenog jezera

cvokoćući sav u plavo utonuo

vičeš poplaveo izudaran

uprkos svemu onda ipak pomislih gorgona je

tim pre što kako joj se napokon malo približih,

sasvim se ne usudih primaći, lik dotaknuti

jer opat upravo poče govoriti kako je

onaj Žolnai koji je nakon letovanja s ljubavnicom

vazu palićkom kupalištu poklonio

zatražio i od doktora brenera da ga pregleda

da bi posle na terasi male gostione

zajedno s njim seo za doručak

poput adija, drugog uvaženog umetnika doba tog

koji doduše beše sifilističar

međutim čuveni vlasnik fabrike keramike zapazio je

na mišici perspektivnog mladog lekara–pisca neobične tragove

no, kako sam ipak dotakao telo što poput meduze plave

kao pihtija pod rukom drhtaše da bih kao dr brener što pažljiv pogled svoj

uperi u grkljan keramičarev od bolnog urlika nakazan

odjednom primetih: sasuli su mu u usta nekoliko metaka.

Pozvao sam bliže opata nek i sâm pogleda

neko mu je pucao u usta u grkljan

da ne urliče više beskrajno

verovatno klošar noćni iz sna prenut i preplašen

ili neko drugi poslat radi rešavanja ovog slučaja

partizanski komesar plaćeni ubica

domogao se revolvera ščepao ga ispod jastuka

do parka se prišunjao bez šuma

u grkljan zaurlalog boga priljubio oružje

međutim komesar plaćeni ubica nije računao

na prestarelog lava zoološkog vrta

(na vezu između svega ovoga)

i plavi bog od onda s mecima u čeljustima viče bez prekida

ima dana kada matori kralj vrta zoološkog u poređenju s njim zataji

ili mu vetar u drugom pravcu ka graničnom prelazu reske ponese glas

ili ga naprosto sneg ili magla priguše


Prevela Judita Plankoš


*

Da je Rus koji je pucao u usta bogu vode, kako piše u romanu „Vodolija“, ili partizanski komesar iz pesme Ota Tolnaija pogledao samo malo u stranu (da je moguće tako mešati život i priču), primetio bi uplašenog punačkog dečaka kako ga skamenjen gleda. Ali to je već slika iz stvarnosti.

Svedok Bela Duranci, zima 1945. godine:

„U petak, 5.januara 1945. stigao sam u Suboticu da nastavim školovanje u ovdašnjoj gimnaziji. Živeo sam kod rođaka, nisam imao drugova pa sam rado sedao u tramvaj i vozio se do Palića. Trošio sam poslednji dinar dobijen od kuće na ovu avanturu. Pričalo se kako privremene vojne bolnice u gradu sav otpad istresaju u jezero. Šaputalo se o zastrašujućim detaljima. Strahujući unapred, željno sam se nadao da će talasi baš meni prirediti najgroznije scene.

Umesto toga, otkrivalo mi se okruženje dostojno poštovanja: ledara kao na Švabovom salašu ; hotel Trščara nalik na seoske kuće sa ambetušima; kupalište na stubovima kao sojenice iz enciklopedije „Sveznanje“. Ali dve plave vaze su od svega odudarale. Posebno su me privlačile zagonetnim likom Neptuna ili Posejdona. Svakako, radi se o bogu vode, svejedno da li mora ili reke, bio rimski ili grčki.

Donedavno zamrznuto jezero popušta. U raskravljenom ledu i snegu na vodi, tu i tamo, nazirem ostatke gipsanih obloga sa slomljenih udova, neprepoznatljive komade, vetar kovitla krvave zavoje.

Teško se da verovati da u ovako zagađenoj vodi prebiva bog, zvao se on ovako ili onako! Ovaj doduše ima venac na glavi, ali sumnjam da cvetovi niču iz krvi i gnoja. Valjda je zinuo da uputi kletvu onom gore, prema kome je uperen njegov zapitani, teskobno prekorni pogled. Ali ja tamo ne vidim ništa.

Palić je siv poput leša. Hladan i pust kao tada život.

Odjednom pucanj! Jedan, drugi ... Uplašen se osvrćem, retki prolaznici ćute, neće ništa da vide. Stariji su i iskusniji.

Ali ja vidim – mladi sovjetski oficir pucao je u boga! Vraća pištolj u džep svog raskopčanog šinjela bez opasača i hodom mornara na palubi broda u buri odlazi ka obližnjoj Trščari. Ne pomeram se sleđen. Napokon nalazim snage da potrčim kroz lučno zasvedeni prolaz Velike terase. Jurim tramvaju da se što pre vratim kući.

Posle ću videti: vojnik je gađao vodenom bogu u usta! Vide se tragovi metaka. Zauvek. Plava vaza sa koje vodeni bog, zinut, prekorno pita zašto je kažnjen, uvek će mi se vraćati u misli. Secesija kojoj pripada i kojom se bavim kao istoričar umetnosti je stvaralaštvo zapitanih na prekretnici vekova! Potom će se dogoditi dva svetska rata. U jednom veku!

Onda, 7. juna 1973. godine, negde oko podne, srušena je druga plava vaza, ona ispred hotela "Jezero"! Retki svedoci kažu da je valjda neki student koji je sedeo na obližnjoj klupi i čitao (učio?), ustao, prišao i srušio vazu! Pala je i razbila se! Počinilac nije otkriven.

Ta plava vaza je restaurirana u subotičkom Gradskom muzeju i vraćena na svoje postolje sa bezbroj ožiljaka. Ponovo je oborena u noći između subote i nedelje,14/15. avgusta 1988. i plava vaza koja je prva stradala 1945. srušena je 1992. godine i pritom uzduž napukla. Uz tragove od metaka sada je označena i tragovima naših loših naravi.“


*

Pečuj, 27. maj 2008.

Pesnik Oto Tolnai je gost Pečuja u najvećem kulturnom programu grada - evropske prestonice kulture 2010. godine, a Mira i ja njegovi gosti u apartmanu (residens the Wraiter....) posebno opremljenom da svakoga meseca ugosti po nekog pisca iz druge zemlje. O svemu, do pojedinosti, brine Karolj Meheš, novinar, književnik i duša ovog dela velikog projekta.

Pečuj, rimska Sofijane. Iz zgrada, pločnika, od svuda, kao so po vlažnim zidovima izbija istorija.

Kažeš Pečuj, misliš Žolnai. U fabriku nas propušta ozbiljna portirka (Oto ima propusnicu za nekakvu likovnu koloniju koja se tu održava), i kaže nam važno i pomalo patetično da smo možda poslednji posetioci starog Žolnaija, jer će, već sutra, ovde zagrmeti kranovi i kamioni i početi velika obnova najpoznatijeg mađarskog proizvođača keramike, ili porcelana, kako to zvanično piše na ulazu (porcelan gyar). Ali, proćiće još dve godine dok se to zbilja i ne desi. Sami lutamo skoro pustom fabrikom: to je dobro jer se zavlačimo i po najzabačenijim ćoškovima, ali i loše jer nema koga da nam svrati pažnju na najznačajnije. Ipak, vidimo: na ulazu u gornji, reprezentativni deo fabrike (gde su Žolnaijevi i živeli), stoji samo jedna plava vaza, drugu je već mnogo ranije razbio neki nepažljivi vozač kamiona. Čuvaju njene krhotine i jednom će je ponovo sastaviti (to ovde rade s velikom preciznošću i veštinom). Obilazimo ćoškove, ugasle peći, razbijenu keramiku, grbove, portrete...u jednom skladištu gotovih proizvoda vidimo i "našu" vazu, ali manju i žutu. Nema koga da upitam kada su izlivene i ispečene nove plave vaze za bečki Stadtpark. S nestrpljenjem čekam da to pitanje postavim nekome u Muzeju Žolnai, ali on se nalazi u gradu, u Kaptolskoj ulici.

Na uglu ulice Janusa Panonijusa i prostranog Dom ter (Trg Katedrale), zbog igrarija obronaka obližnjeg Mečeka, sigurno davno (jer ovde je sve davno) podignut je veliki podzid od neobrađene cigle, a pod njim vinarija sa zvaničnim nazivom Kaptolska vinarija (Kaptalan borozo), ali u prozoru kao da je njeno konspirativno ime Papuča. Da svakome bude jasno o čemu se zapravo radi, uz rukom ispisan naziv su prikačene i nekakve dve papuče. To je pravo mesto da dođete malo k sebi: jer odmah tu preko ulice je Čontvarijev muzej, kroz prozor vidite bronzanog Čontvarija (kopiju skulpture Jenea Kerenjija - Kerényi Jenő, original je na Kerepeškom groblju gde je Čontvari sahranjen u zajedničkoj grobnici kako niko ne bi morao da plati sahranu), gleda ka sopstvenom muzeju i nešto crta, malo dalje je ulaz u ranohrišćansko groblje, Katedrala sv. Petra s četiri tornja, desno vijuga Kaptolska ulica prema Muzeju Žolnai - na malom mestu gužvaju se stotine godina. A u "Papuči" lebamasti i jeftino pivo. Da se malo povratite od vremeplova.

Ali mi ne bismo u "Papuču", već na nju. Jer iznad nje je, sasvim skriven od pogleda, restoran "Ružin vrt", čeka leto i ruže da prolepša, a u njemu je jedna od plavih vaza. Ključ Ružinog vrta je u vinariji - saznajemo srećni od njenog mladog poslovođe. Našu kratkotrajnu radost on hladno prekida:

- Ali nemam vremena.

- Samo minut, samo da snimimo plavu vazu - moljakamo.

- Ni minut.

- Da vas sačekamo?

- Nemojte, dugo me neće biti - odgovara i izlazi, izlazimo i mi za njim kumeći ga, još jednom se osvrće na dosadnu turističku grupu pred vinarijom, odnosno na nas, seda u kola i odlazi.

Penjemo se na uzvišicu, vidimo vrh plave vaze gore u Ružinom vrtu. Tu je, ali ne možemo do nje. Bar da je ovde Otova Jutka, ona je pravi sagovornik za ovakve tipove, ali ona stiže u Pečuj tek za tri-četiri sata.

Prvi put sam u Muzeju Žolnai. Posle sam dolazio u njega više puta i svaki put mi se činio lepšim. Naši nervi nisu "projektovani" za toliku količinu lepote odjednom. Dogovoren mi je sastanak sa službenikom Muzeja Laslom Dormanom. Nosim mu CD sa snimljenim novim bečkim vazama u razmenu za informaciju kada su izlivene, ispečene i poslate bečkom magistratu. Uzbuđen sam od pomisli da ću, eto, iz prve ruke saznati kako su posle stotinu godina vaskrsle bečke plave vaze. Ali ...Mislio sam prvo da je neka greška, da mladi i ljubazni čovek slučajno ne zna za to, da zna neko drugi, verovatno direktor fabrike, jer je za fabriku to sigurno bila važna isporuka, baš kao i davne 1906. godine. Dogovorili smo se da će mi javiti sve što sazna. Nije mi se javio (posle će se ispostaviti da nisam ispunio neki upitnik za istraživače, a bez njega ne mogu davati informacije. Kasnije sam ispunio taj formular, ali ni onda odgovor nisam dobio).

Uzalud pokušavam da sredim utiske u Čontvarijevom muzeju pred njegovom ogromnom slikom "Rimski most u Mostaru". Jer most, kao nevina žrtva ratnog ludila koje je protutnjalo mojom zemljom, budi nova uzbuđenja. Ali zašto je rimski most? Da li je Kostka Tivadar Čontvari prilikom svog boravka u Bosni saznao samo delić istine o njemu? Jer most je gradio 1566. mimar Hajrudin, učenik čuvenog mimama Sinana u čast Sulejmana Veličanstvenog. Znači da je turski. Jedino su ispod njega temelji starog rimskog mosta. Sad kad je posle bezumnog rušenja obnovljen, u njegovim temeljima su i rimski, i turski, a umesto delova koji su pali i odnela ih brza Neretva veovatno i neki novi kameni blokovi. Valjda se tako gradi istorija. Možda će neki mladi slikar sada most nazvati novim imenom.

Polako mi postaje jasnije zašto grad Pečuj, stara rimska Sofijane ima tako dugu istoriju: ovde vreme brže prolazi nego na drugim mestima. Dva muzeja za četiri sata i Jutka se javlja da je stigla. Videćemo se, a gde bismo, nego pred "Papučom".

Sve se desilo u magnovenju. Mira, Oto i ja stojimo pred vinarijom još uvek duboko prezirući nemilosrdnog poslovođu. Oko nas se odjednom stvorila neka grupa turista nećkajući se da li da uđe u "Papuču" na pivo, u taj mah stiže i Jutka ali i automobil s poslovođom. Gleda nas zabezeknut, izgledamo mu kao protestna grupa koja se tu okuplja protekla četiri sata. Mahinalno izgovaram čarobne reči:

- Gospodine, mi vas još uvek čekamo.

Poslovođa bez reči ulazi u lokal, vraća se s ključom i smerno polazi da nam otključa Ružin vrt osvrćući se i čudeći kako i drugi neće za nama.

Ružin vrt je u maju još zapuštena letnja bašta. Uskoro će procvetati i ovde početi večernje sedeljke i programi. S terase se vide četiri tornja Katedrale svetog Petra i veliki stepenasti trg sa spomenicima i podzemnim nekropolama i svetilištima. Centralni ukras vrta je plava vaza među potkresanim ružama. Iako je možda najočuvanija od svih do sada sačuvanih Žolnaijevih plavih vaza, ispucala je na istim mestima kao i druge, otkrivajući spojeve po kojima su je majstori nekada sastavili. Ali je plava, plava...Oči čudovišta (ma sigurno nije bog, bogovi valjda ne moraju da pate) s bolom su izvrnute ka katedrali (a prema čemu bi?).