Pécsi íróprogram

Múlt és jelen
Rezidenseink
Művek
mehes.karoly@meheskaroly.hu
A honlapon megjelenő szövegek és képek szerzői jogi védettség alatt állnak.
Pécsi Íróprogram ::


Boąko Krstić pécsi naplója (szerbül)


Legenda o čuvarima azura

(fragmenti)


Bilo ih je jedanaest, moľda i dvanaest, moľda i koji
viąe, ali niko to danas pouzdano ne zna.
Svi su stradali.





Na obali jezera Palić kraj Subotice, s obe strane Velike terase, ispred starih hotela „Park“ i „Jezero“, stoji po jedna plava vaza čovekove visine. Na njima su likovi nekakvog vodenog boga, ili moľda Gorgone, lavovskih usta razjapljenih na urlik, s iskolačenim očima uperenih negde udesno gore. Sa njihovih glava kao zmije vise vodene trave preplićući se s bradom, a u razbaruąenu grivu su im upleteni lokvanji. Kao da bolno, nemo urliču. Ko kod da ih ugleda, ne ostaje ravnoduąan: ąto zbog njihove lepote, a ąto zbog tajanstvenog i izraza lica. Niko pouzdano ne zna ko su ili ąta su ta bića na vazama. Bezbroj je sličnih na česmama i fontanama: ugrađuju im u otvorena usta vodovodne cevi iz kojih neprekidno teče voda, a oni mirno trpe ľeljezo u ustima ne pokazujući bilo kakvo osećanje. Nijedno od njih ne izgleda tako bolno i razjareno kao ova na palićkim plavim vazama. Posebno ovo pred hotelom „Park“ u čijim su ustima, na plavoj glazuri, dve jamice kao dve rane. Manja deca ih se pribojavaju a đaci piąu pismene zadatke odgonetajući zaąto čudoviąta urlaju. Jedan od njih, pesnik Slavko Matković ovako je odgovorio:

„Zato ąto hoće da izađu iz vaze“.

Iako je obala jezera Palić početkom dvadesetog veka ukraąena s nekoliko građevina neobične lepote: valjda jedinim lepim vodotornjem na svetu, zatim velikom terasom, muzičkim paviljonom i kupaliątem na sojenicama – sve u mađarskoj varijanti secesije s erdeljskim narodnim motivima izrezbarenim u borovoj građi - dve plave vaze s tajanstvenim likovima kao da su sublimirana suątina ovog neobičnog mesta i jezera nastalog u peąčanoj pustari, niko ne zna tačno kako i kada.

A o onome ąto ljudi ne znaju, pričaju legende.

Posle četrnaestogodiąnje suąe i zaraza koje su se nekada davno zadesile narod Subotice - kaľe jedna od njih - neki zli Palič oklevetao je svog suseda, dobrog starca Danijela Roľu, da sa svojom porodicom ąuruje s veąticama i baca zle čini, te da je on, Danijel Roľa, uzrok ovim nesrećama. Porodica Roľa je osuđena na smrt, a razjareni narod im zapalio kuću. Ali, u opątoj pometnji, kao da je nastao straąni sud, iznenadna munja s neba ubije zlog Paliča, a na tom mestu se sutradan stvori ľuto, slano jezero puno mulja. ©aputalo se da su to suze koje su nesrećni Roľini četrnaest godina prolivali po Paličevoj zemlji. Ali, suze su poprimile lekovita svojstva, pa je tako, kaľe legenda, sve ono ąto je zao duh oteo ljudima i njihovom zdravlju, Bog vratio onima kojima je to bilo najpotrebnije – bolesnima.

Druga legenda govori o starom pastiru Pavlu koji je u niskoj dolini napasao stoku, a kada je jednom iskopao bunar da je napoji – ąiknula je voda, napunila dolinu i stvorila jezero, a jezero po Pavlu dobilo ime Paligo Palus, Pavlova bara.

Legenda ko legenda: ispostavilo se da istoričar nije dobro pročitao stari spis pa je napisao Paligo umesto Piligo, znači da je jezeru pravi naziv Piligo Palus.

Istorija i sudbina Palića počivaju na dva ovdaąnja najvaľnija, najdragocenija elementa – zemlji i vodi. To je znak da je jezero i sve ąto se oko njega i s njim događalo izvorna igra prirode, a priče i metafore o njemu, opet o zemlji i o vodi, znak velikog poątovanja i neskrivene ljudske sreće ąto ih imaju. Kupanje u vodi lepih ątrandova i nekad u blatu blatnog kupatila, istovremeno zadovoljstvo i zdravlje, zapravo su naintimniji, najbliskiji dodir čoveka i prirode.

Moľda zato iz proąlosti kao simbol, kao slika tog dodira čoveka i prirode izranjaju dve plave vaze od keramike koje je Mikloą ®olnai 1910. poklonio Paliću očaran jezerskom bajkom, a verovatno i dobrom trgovinom s tadaąnjom upravom grada koja je obilato koristila njegovu keramiku u izgradnji Subotice. Dve plave vaze s likom vodenog boľanstva kao da su kod za razumevanje ovog jezerskog čuda prirode. Ali i njegove i njihove sudbine.

Vaze su razbijane, lepljene, ponovo postavljane. Kao da je i plava boja s njih kradena, jer su izbledele, a mnogobrojne zakrpe najavljuju njihovu gorku budućnost. Samo je lice na jednoj vazi ostalo celo, ali s dve rane u ustima.

Moľda bi već ovde mogao da bude kraj, ali nemi urlik s vaze to ne dozvoljava.


*

O stradanjima palićkih vaza pisalo je viąe njih. U romanu "Vodolija" neki B.K. piąe o tome ovako:

"Peter Farkaą, prvo kopač zemlje a posle majstor za pripremu gline u pečujskoj fabrici keramike »®olnai«, dočekao je svoju punu penziju, ispunio potpuno svoj radni staľ, ruku potpuno sasuąenih. Prvo mu je vlaga iz ilovače svakodnevno ispirala i izvlačila prirodnu vlagu iz koľe, a posle godina rada po majdanima zemlje ruke su mu se suąile i koľa pucala jer je izgubila moć obnavljanja. Posle je za ruke bilo joą teľe: njima je mesio vlaľnu ilovaču i postao jedan od najboljih majstora za pripremu gline. Ligamenti koji su mu povezivali deformisane koąčice ruku sasvim su oslabili, hrskavica potpuno istanjila, ponegde se potroąila do same kosti. Bol u rukama bio je Peteru Farkaąu neąto uobičajeno, svakidaąnje, a rad, meąenje ilovače – uobičajena patnja koju je on poistovećivao sa ľivotom i sudbinom. Bol mu je bio deo ľivota.

Da je meąenje zemlje pri kraju i da je velika grudva baą tako meka i elastična kako i očekuju od njega, dobrog majstora, Peter Farkaą je znao po bolu u svojim rukama. Kad je počinjao, vlaľio suvu glinu, bol je bio najjači. Zemlja je teąko podnosila taj prvi kontakt s rukama, opirala se, skupljala u grudve, odbijala da se kvasi, ali su onda sitni i nevidljivi atomi ipak popuątali, upijali vodu i menjali sopstvenu strukturu i ćud, mekąali i popuątali. U Peterovim rukama je popuątao bol i tako mu davao znake da odmiče, a kada sasvim oslabi da je pri kraju posla. Kao da je tu neuglednu i ľilavu grudvu zemlje smilostivio gnječenjem, milovanjem mokrim rukama, zatim uplaąio naglim okretanjem na drugu stranu, ukrotio grubim udaranjem dlanom, bridom i pesnicom. Čas ju je tanjio, čas opet sakupljao, razbijao joj bilo kakav oblik, onda ju je opet neľno zaobljivao, radujući se sve viąe njenoj testastoj mekoti, pravio joj neobične, neponovljive oblike, nikada ne znajući kakav će joj oblik dati neki drugi ljudi i kakva će ta grudva zemlje biti posle pečenja na ogromnim temperaturama u pećima fabrike ®olnai.

Osuąeni, debeli sloj mrtvog epitela na Farkaąovim rukama često je pucao od suvoće i krtosti. Iz dubokih i bolnih pukotina ąikljala bi krv i razlivala se po ľutoj zemlji. Kratko, noću, kad nije radio, koľa se suąila, zatezala, bivala tesna za otekle reumatične kosti a bol sve do jutra jačao. Ruke su mu tad prosto vapile za vlagom, za novom grudvom gline, da opet za kratko uspostavi neku ravnoteľu između vlage i suąe, a onda se opet javljao bol. Taj krug između bola od suąe i bola od vlage, bio je prokleti ľivotni krug Petera Farkaąa.

Pa ipak, iako bez ikakvog osećaja radosti ili tuge, Peter Farkaą je s uzbuđenjem dočekao svečanost kada je njih desetak u fabričkoj svečanoj sali ispraćeno u penziju. Uzbuđen, jer nije navikao na prisustvo mnogo ljudi, a posebno ne na sasvim retke trenutke kada je on bio u centru paľnje. Sve se oteglo, a on sticajem okolnosti i nekog abecednog reda bio prvi koji se popeo na binu da u koverti primi otpremninu i mali poklon. Izdaleka nije ni prepoznao ąta je to plavo bilo poređano na stolu, a kada se napokon rukovao s direktorom, neveąto uzeo kovertu u jednu a poklon u drugu ruku, vide da je to plava vaza, mala plava vaza, imitacija ogromne vaze u dvoriątu fabrike »®olnai«, s razjapljenim bogom mora, pred kojom je često u čudu stajao i dodirivao je, prosto ne verujući da je od pečene zemlje, iste takve kakvu i sam mesi.

Bila je to vaza viąa od čoveka, vaza ali kao ľiva! Plava, ali se njeno plavetnilo ni sa čim nije moglo uporediti. Na njoj je bilo razjapljeno vodeno čudoviąte s ljudskim likom; da li bog voda ili neąto drugo, tajanstveno i nepoznato. Čelo mu je bilo pokriveno lokvanjima, a kosa od vodenog bilja padala mokra preko uąiju. Zenice razrogačenih očiju gledale su negde udesno, malo uvis, i bore brige neđu očima otkrivale da vodeni bog ne moľe pomaći glavu; raąirene nozdrve tragale su za mirisom a usta prekrivena finom vodenom travom bila razjapljena na krik. Niz to plavo čudo kao da se neprekidno slivala voda. To nije bila obična slika, to je bila drama. Bog bez ruku i nogu, samo s ogromnim otvorom za neke ogromne cvetove kakvi ne postoje, sa velikom prazninom u sebi, s drąkama koje niko ne moľe obuhvatiti rukom niti vazu podići. Lepota bez zaątite: plavo i krik.

Peter Farkaą je sada desnom rukom drľao takvu malu plavu vazu, ali je nije osećao. Debela, povređena koľa nije u sebi imala sačuvanih ćelija čula dodira da mu do mozga prenesu taj osećaj. Tako je glatka plava povrąina vaze doduąe bila njemu u ogromnoj ruci, mrtva koľa i hladna keramika su se dodirivali, ali Peter Farkaą to nije osećao. On postade svestan da njegove ruke kojima je mesio tone i tone zemlje viąe ne mogu da osete tu istu zemlju. Sasvim zbunjen pogleda u razjapljena usta boga mora i misao mu odluta iz svečane sale fabrike »®olnai«.

*

Stajao je zgranut pred plavom vazom s razjapljenim bogom mora, potpuno istoj takvoj kakva se nalazila i u dvoriątu njegove fabrike, ali je to bilo daleko od njegovog rodnog Pečuja, u nekoj omanjoj lepoj banji, davno, hladnog februarskog dana jednog rata. Već danima rastavljenom od kuće i svojih, izmučenom i umornom, ta plava vaza na sasvim neočekivanom mestu do bola je u njemu izazvala čeľnju za pečujskim majdanima ľute zemlje i za običnim mirnim danima u rodnoj kući. Gledajući u tu plavu boju on je bio sasvim siguran da je i ova vaza iz njegovog rodnog Pečuja, jer se ni na jednoj ilovači osim one iz njihovog majdana ne moľe dobiti takva plava boja. Moľe boja biti potpuno isto plava, ali će na svakoj zemlji posle pečenja izgledati drugačije. A ova je plava boja bila ista kao ona u Pečuju, na istoj ovakvoj vazi u dvoriątu njegove fabrike. Peter Farkaą uzdrhta, kao da je naiąao na neki dragi predmet iz sopstvene kuće.

Sinoć je, posle mnogo dana, spavao u sobi, u nekom čudnom hotelčiću od zemlje nabijanice, pokrivenog trskom, s drvenim stubovima koji su podupirali nadstreąnicu duľ cele građevine. Pogodilo se da tu dospe s potpuno nepoznatim oficirom, nekim Rusom, kome je odmah posle mobilizacije dodeljen kao posilni, pa ni jedan ni drugi nisu mogli potpuno skriti nelagodnost ąto ih je potpuno nepoznate sastavio sticaj čudnih ratnih okolnosti. Trebalo je da samo oficir spava u sobi a on negde vani, pod nadstreąnicom, ali nakon ąto je uąao u hotelsku sobu, pretpostavljeni ga pozva i pokaza mu jedan ugao gde da legne. Zapravo bilo je skoro svejedno gde će leći: i oficir je legao na daske, na neki krevet bez duąeka i posteljine, uvio se u ąinjel i polako predavao snu. Peter je s neąto dasaka koje su se naąle u obijenoj sobici, moľda ostatke drugog kreveta ili nekog stola, zaloľio tučanu pećku. Ali, kao da su i svojim telima malo zagrejali vazduh, sleđeni zidovi su se po povrąini topili, s njih počela slivati voda, spirati farbu s moleraja i crtati neke nove ąare. Ova topla sobica zbliľila je dvojicu ljudi: zemlja dole, zidovi zemlja, a i pod savijenim gredama plafona, kroz popucali trąčani ątukatur, nazirao se debeli sloj zemlje nanet da je čuva od zime. Ova je nabijanica probudila u njima iskonsko pamćenje na prakuće i jednog i drugog. Prvi put ih na ratnom putu poveza neąto zajedničko. Prvo Rus, tonući u san, reče Peteru neąto na ruskom. Ovaj ga nije razumeo, ali mu odgovori neąto na mađarskom, neąto u vezi s rodnom kućom, jer mu se učinilo da je i Rus samo tako neąto mogao spomenuti. Peter se bojao daljeg dijaloga, ali Rus nastavi, pa i Peter ponovo odgovori. Dvoje su nepoznatih ljudi razgovarali, ne razumevajući se rečima, ali im je tog trenutka, u toj zemljanoj sobici bilo vaľno da razgovaraju. To su razumeli i jedan i drugi. I razgovarali su razumevajući se na potpuno tajanstven i nepoznat način. Razgovor kao da ih je obojicu smirivao i polako prevodio u san.

»Sanjam, sav u zemlji, i od gore i od dole, sa svih strana« - pomisli Peter. »Kao u grobu a dobro mi je«. Spavao je duboko, ali je kroz san tokom cele noći sluąao ili samo sanjao kako straľari vani razgovaraju, lome grane i loľe negde vatru kako bi se bar malo zgrejali.

Probudili su se odmorni, kao neki drugi i drugačiji ljudi, umili se ledenom vodom iz umivaonila, obukli i izaąli u februarsko sunčano jutro. Pred trąčarom se osunčana sjala plava vaza a razjapljeni bog mora na njoj kao da je gutao to neąto sunčanih zraka. Peter Farkaą, uzbuđen i potresen uspomenom na kuću nemo je posmatrao tu sliku, a njegov ratni drug, korak po korak, razrogačenih i iznenađenih očiju prilazio ogromnoj plavoj vazi. Kao da je i njega taj divni predmet podsećao na neąto. Primicao joj se polako, razrogačen; Peter Farkaą gledao je čas u vazu, čas u njega, iznenađen i vazom i hipnotisanim čovekom. A kada je Rus bio već sasvim pred njom, nekom kretnjom koja se činila nevoljnom, kao da mu je neąto podizalo ruku bez da je on to hteo, sasvim sporo, oklevajući i strepeći od dodira s najplavljom bojom koju je video u ľivotu, napokon prisloni svoju ruku na sjajnu keramiku.

Straąan krik proderao je tiąinu, odjeknuo drugačije na jednu stranu u ąumi a drugačije na drugu, nad jezerom. Farkaąev ratni drug s grimasom straąnog bola i nesmanjenim urlikom odskoči, u nekontrolisanom besu izvadi piątolj i iz blizine sasu dva metka u usta vodenom bogu na plavoj vazi. Peteru Farkaąu se učini da odjednom čuje dva stopljena krika: krik ratnog druga i krik boga mora. Na plavoj keramici ostadoąe dve rane.

Noćna straľa je loľila vatru, bacala ľar u veliku plavu vazu, a onda se naslanjala na nju i grejala. Vatra se odavno utiąala, nije bilo dima, ali je duboka ľar u vazi do jutra podigla keramici temperaturu do neslućene vreline i sada prosto skinula koľu s dlana i prstiju nesrećnom oficiru.

*

Peter Farkaą, na bini svečane sale fabrike »®olnai«, sa malom plavom vazom u rukama, kao da je traľio u ustima boga mora oľiljke od ona dva metka. I učini mu se kao da mu je već onda bio ubijen ľivot koji tek sada evo privodi kraju. I taj davni događaj, koga se podsvesno nikada nije ľeleo setiti, sada se potpuno, nemilosrdno i bolno vrati u svest i ponovo razleľe onaj uľasni krik nad jezerom i ąumom. On se seti i imena nesretnog Rusa izgorelog dlana - Inokentija Harlamova."





Pesnik Oto Tolnai ovaj je slučaj ovako opevao (Balkáni babér: „Érzékiség gyónásom”:

Ispovest moje poľude

...

objasnio mi dakle da je ovaj primerak serije keramike ľolnaijeve

u neku ruku postao kultna posuda subotice drľave

prema rečima umetnika mladog

iz nje se azur

čak i za potrebe jadrana zahvata

onda kad zagađena voda morska bleda postane

čiste nijanse (azurne) odavde se raznose



spomenuo je čak da postoje dva tumačenja različita

smisla ukrasa na vazi vidljivog

ima ko u njemu vidi gorgonu simbol strave i uľasa

koja je i ime po groznom kriku svom dobila

(odatle mora da potiču reči grkljan i grotlo odatle graja galama)

viąe puta koľa mi se najeľila kad začuh kako se

bolni urlik ostarelog lava zooloąkog vrta palićkog

kroz prostor beskrajni prolama

dileme nema grkljan je isti

drugi pak tabor, u liku reljefnom vidi posejdona

i sam bejah sklon miąljenju ovom da se priklonim

pade mi na pamet kafkina noveleta po imenu posejdon

čak je i opatu ispričah

bog mora gospodar voda svih

koji sedeći na dnu za stolom pisaćim

od posla velikog

ne stiľe sva mora svoja da sagleda

nikada nije mogao svetski putnik postati, istaľivač pola severnog ili afrike,

pirat ili turista, mediterana poznavalac

kafkin posejdon dakle tako ni jadran nije video

niąta od venecije preko korčule raguze kotora do drača skroz

Govorio bi uvek, bez prestanka, sačekaće s tim joą malo, do smaka sveta,

onda će se valjda i za njega naći koji mirni čas, kad pred sam kraj,

nakon poslednjeg bilansa, priuąti sebi kruľno putovanje prostranstvom vodenim.

i tako na mestu gde stajah u trenutku tom pred velikom vazom ľolnaijevom

učini mi se da upravo stiľe taj čas

trenutak posejdonov

tačnije sveta ovog naąeg kraj

kada bog mora napokon

smognu da krene u pohode stanicama bezmernog kraljevstva svog

a nakon obilaska i dana provedenih

u uvalama jezera murtera

(gde slanica zamenjuje slatkovodno ostrvsko jezero poput vodice mljetskog otoka)

dana nezaboravnih i provedenih na vrniku kraj zuljana u mestu rose

(ni njemu ne beąe jasno kafkinom bogu naravno koji je razlog ąto do sada nikada

s laktova crni klotani zaątitni rukav nije zbacio

pod pazuh bedeker uzeo putničke agencije neke solidne)

obiąavąi dakle mora svoja sva, okeane

sad upravo posmatra vode bačke severne

stiľe do neobičnih jezera punih krvi, krv se čak iz njih preliva

ne bismo smeli zaboraviti da je krv glavne gorgone opaka

a prizor njen sam po sebi opasan ali ujedno lekovit čudotvoran

pri tom nemojmo s uma smetnuti

sada prst svoj opat uvis uperi

da je gral pehar

u kojem je prikupljena krv boľija

zaąto onda i ova mala jezera ne bi mogla biti krvlju natočena

mada ponekad skoro potpuno isuąena

boľe voda svih velikih

na obali krvavoj isuąenog jezera

cvokoćući sav u plavo utonuo

vičeą poplaveo izudaran

uprkos svemu onda ipak pomislih gorgona je

tim pre ąto kako joj se napokon malo pribliľih,

sasvim se ne usudih primaći, lik dotaknuti

jer opat upravo poče govoriti kako je

onaj ®olnai koji je nakon letovanja s ljubavnicom

vazu palićkom kupaliątu poklonio

zatraľio i od doktora brenera da ga pregleda

da bi posle na terasi male gostione

zajedno s njim seo za doručak

poput adija, drugog uvaľenog umetnika doba tog

koji doduąe beąe sifilističar

međutim čuveni vlasnik fabrike keramike zapazio je

na miąici perspektivnog mladog lekara–pisca neobične tragove

no, kako sam ipak dotakao telo ąto poput meduze plave

kao pihtija pod rukom drhtaąe da bih kao dr brener ąto paľljiv pogled svoj

uperi u grkljan keramičarev od bolnog urlika nakazan

odjednom primetih: sasuli su mu u usta nekoliko metaka.

Pozvao sam bliľe opata nek i sâm pogleda

neko mu je pucao u usta u grkljan

da ne urliče viąe beskrajno

verovatno kloąar noćni iz sna prenut i preplaąen

ili neko drugi poslat radi reąavanja ovog slučaja

partizanski komesar plaćeni ubica

domogao se revolvera ąčepao ga ispod jastuka

do parka se priąunjao bez ąuma

u grkljan zaurlalog boga priljubio oruľje

međutim komesar plaćeni ubica nije računao

na prestarelog lava zooloąkog vrta

(na vezu između svega ovoga)

i plavi bog od onda s mecima u čeljustima viče bez prekida

ima dana kada matori kralj vrta zooloąkog u poređenju s njim zataji

ili mu vetar u drugom pravcu ka graničnom prelazu reske ponese glas

ili ga naprosto sneg ili magla priguąe


Prevela Judita Plankoą


*

Da je Rus koji je pucao u usta bogu vode, kako piąe u romanu „Vodolija“, ili partizanski komesar iz pesme Ota Tolnaija pogledao samo malo u stranu (da je moguće tako meąati ľivot i priču), primetio bi uplaąenog punačkog dečaka kako ga skamenjen gleda. Ali to je već slika iz stvarnosti.

Svedok Bela Duranci, zima 1945. godine:

„U petak, 5.januara 1945. stigao sam u Suboticu da nastavim ąkolovanje u ovdaąnjoj gimnaziji. ®iveo sam kod rođaka, nisam imao drugova pa sam rado sedao u tramvaj i vozio se do Palića. Troąio sam poslednji dinar dobijen od kuće na ovu avanturu. Pričalo se kako privremene vojne bolnice u gradu sav otpad istresaju u jezero. ©aputalo se o zastraąujućim detaljima. Strahujući unapred, ľeljno sam se nadao da će talasi baą meni prirediti najgroznije scene.

Umesto toga, otkrivalo mi se okruľenje dostojno poątovanja: ledara kao na ©vabovom salaąu ; hotel Trąčara nalik na seoske kuće sa ambetuąima; kupaliąte na stubovima kao sojenice iz enciklopedije „Sveznanje“. Ali dve plave vaze su od svega odudarale. Posebno su me privlačile zagonetnim likom Neptuna ili Posejdona. Svakako, radi se o bogu vode, svejedno da li mora ili reke, bio rimski ili grčki.

Donedavno zamrznuto jezero popuąta. U raskravljenom ledu i snegu na vodi, tu i tamo, nazirem ostatke gipsanih obloga sa slomljenih udova, neprepoznatljive komade, vetar kovitla krvave zavoje.

Teąko se da verovati da u ovako zagađenoj vodi prebiva bog, zvao se on ovako ili onako! Ovaj doduąe ima venac na glavi, ali sumnjam da cvetovi niču iz krvi i gnoja. Valjda je zinuo da uputi kletvu onom gore, prema kome je uperen njegov zapitani, teskobno prekorni pogled. Ali ja tamo ne vidim niąta.

Palić je siv poput leąa. Hladan i pust kao tada ľivot.

Odjednom pucanj! Jedan, drugi ... Uplaąen se osvrćem, retki prolaznici ćute, neće niąta da vide. Stariji su i iskusniji.

Ali ja vidim – mladi sovjetski oficir pucao je u boga! Vraća piątolj u dľep svog raskopčanog ąinjela bez opasača i hodom mornara na palubi broda u buri odlazi ka obliľnjoj Trąčari. Ne pomeram se sleđen. Napokon nalazim snage da potrčim kroz lučno zasvedeni prolaz Velike terase. Jurim tramvaju da se ąto pre vratim kući.

Posle ću videti: vojnik je gađao vodenom bogu u usta! Vide se tragovi metaka. Zauvek. Plava vaza sa koje vodeni bog, zinut, prekorno pita zaąto je kaľnjen, uvek će mi se vraćati u misli. Secesija kojoj pripada i kojom se bavim kao istoričar umetnosti je stvaralaątvo zapitanih na prekretnici vekova! Potom će se dogoditi dva svetska rata. U jednom veku!

Onda, 7. juna 1973. godine, negde oko podne, sruąena je druga plava vaza, ona ispred hotela "Jezero"! Retki svedoci kaľu da je valjda neki student koji je sedeo na obliľnjoj klupi i čitao (učio?), ustao, priąao i sruąio vazu! Pala je i razbila se! Počinilac nije otkriven.

Ta plava vaza je restaurirana u subotičkom Gradskom muzeju i vraćena na svoje postolje sa bezbroj oľiljaka. Ponovo je oborena u noći između subote i nedelje,14/15. avgusta 1988. i plava vaza koja je prva stradala 1945. sruąena je 1992. godine i pritom uzduľ napukla. Uz tragove od metaka sada je označena i tragovima naąih loąih naravi.“


*

Pečuj, 27. maj 2008.

Pesnik Oto Tolnai je gost Pečuja u najvećem kulturnom programu grada - evropske prestonice kulture 2010. godine, a Mira i ja njegovi gosti u apartmanu (residens the Wraiter....) posebno opremljenom da svakoga meseca ugosti po nekog pisca iz druge zemlje. O svemu, do pojedinosti, brine Karolj Meheą, novinar, knjiľevnik i duąa ovog dela velikog projekta.

Pečuj, rimska Sofijane. Iz zgrada, pločnika, od svuda, kao so po vlaľnim zidovima izbija istorija.

Kaľeą Pečuj, mislią ®olnai. U fabriku nas propuąta ozbiljna portirka (Oto ima propusnicu za nekakvu likovnu koloniju koja se tu odrľava), i kaľe nam vaľno i pomalo patetično da smo moľda poslednji posetioci starog ®olnaija, jer će, već sutra, ovde zagrmeti kranovi i kamioni i početi velika obnova najpoznatijeg mađarskog proizvođača keramike, ili porcelana, kako to zvanično piąe na ulazu (porcelan gyar). Ali, proćiće joą dve godine dok se to zbilja i ne desi. Sami lutamo skoro pustom fabrikom: to je dobro jer se zavlačimo i po najzabačenijim ćoąkovima, ali i loąe jer nema koga da nam svrati paľnju na najznačajnije. Ipak, vidimo: na ulazu u gornji, reprezentativni deo fabrike (gde su ®olnaijevi i ľiveli), stoji samo jedna plava vaza, drugu je već mnogo ranije razbio neki nepaľljivi vozač kamiona. Čuvaju njene krhotine i jednom će je ponovo sastaviti (to ovde rade s velikom preciznoąću i veątinom). Obilazimo ćoąkove, ugasle peći, razbijenu keramiku, grbove, portrete...u jednom skladiątu gotovih proizvoda vidimo i "naąu" vazu, ali manju i ľutu. Nema koga da upitam kada su izlivene i ispečene nove plave vaze za bečki Stadtpark. S nestrpljenjem čekam da to pitanje postavim nekome u Muzeju ®olnai, ali on se nalazi u gradu, u Kaptolskoj ulici.

Na uglu ulice Janusa Panonijusa i prostranog Dom ter (Trg Katedrale), zbog igrarija obronaka obliľnjeg Mečeka, sigurno davno (jer ovde je sve davno) podignut je veliki podzid od neobrađene cigle, a pod njim vinarija sa zvaničnim nazivom Kaptolska vinarija (Kaptalan borozo), ali u prozoru kao da je njeno konspirativno ime Papuča. Da svakome bude jasno o čemu se zapravo radi, uz rukom ispisan naziv su prikačene i nekakve dve papuče. To je pravo mesto da dođete malo k sebi: jer odmah tu preko ulice je Čontvarijev muzej, kroz prozor vidite bronzanog Čontvarija (kopiju skulpture Jenea Kerenjija - Kerényi Jenő, original je na Kerepeąkom groblju gde je Čontvari sahranjen u zajedničkoj grobnici kako niko ne bi morao da plati sahranu), gleda ka sopstvenom muzeju i neąto crta, malo dalje je ulaz u ranohriąćansko groblje, Katedrala sv. Petra s četiri tornja, desno vijuga Kaptolska ulica prema Muzeju ®olnai - na malom mestu guľvaju se stotine godina. A u "Papuči" lebamasti i jeftino pivo. Da se malo povratite od vremeplova.

Ali mi ne bismo u "Papuču", već na nju. Jer iznad nje je, sasvim skriven od pogleda, restoran "Ruľin vrt", čeka leto i ruľe da prolepąa, a u njemu je jedna od plavih vaza. Ključ Ruľinog vrta je u vinariji - saznajemo srećni od njenog mladog poslovođe. Naąu kratkotrajnu radost on hladno prekida:

- Ali nemam vremena.

- Samo minut, samo da snimimo plavu vazu - moljakamo.

- Ni minut.

- Da vas sačekamo?

- Nemojte, dugo me neće biti - odgovara i izlazi, izlazimo i mi za njim kumeći ga, joą jednom se osvrće na dosadnu turističku grupu pred vinarijom, odnosno na nas, seda u kola i odlazi.

Penjemo se na uzviąicu, vidimo vrh plave vaze gore u Ruľinom vrtu. Tu je, ali ne moľemo do nje. Bar da je ovde Otova Jutka, ona je pravi sagovornik za ovakve tipove, ali ona stiľe u Pečuj tek za tri-četiri sata.

Prvi put sam u Muzeju ®olnai. Posle sam dolazio u njega viąe puta i svaki put mi se činio lepąim. Naąi nervi nisu "projektovani" za toliku količinu lepote odjednom. Dogovoren mi je sastanak sa sluľbenikom Muzeja Laslom Dormanom. Nosim mu CD sa snimljenim novim bečkim vazama u razmenu za informaciju kada su izlivene, ispečene i poslate bečkom magistratu. Uzbuđen sam od pomisli da ću, eto, iz prve ruke saznati kako su posle stotinu godina vaskrsle bečke plave vaze. Ali ...Mislio sam prvo da je neka greąka, da mladi i ljubazni čovek slučajno ne zna za to, da zna neko drugi, verovatno direktor fabrike, jer je za fabriku to sigurno bila vaľna isporuka, baą kao i davne 1906. godine. Dogovorili smo se da će mi javiti sve ąto sazna. Nije mi se javio (posle će se ispostaviti da nisam ispunio neki upitnik za istraľivače, a bez njega ne mogu davati informacije. Kasnije sam ispunio taj formular, ali ni onda odgovor nisam dobio).

Uzalud pokuąavam da sredim utiske u Čontvarijevom muzeju pred njegovom ogromnom slikom "Rimski most u Mostaru". Jer most, kao nevina ľrtva ratnog ludila koje je protutnjalo mojom zemljom, budi nova uzbuđenja. Ali zaąto je rimski most? Da li je Kostka Tivadar Čontvari prilikom svog boravka u Bosni saznao samo delić istine o njemu? Jer most je gradio 1566. mimar Hajrudin, učenik čuvenog mimama Sinana u čast Sulejmana Veličanstvenog. Znači da je turski. Jedino su ispod njega temelji starog rimskog mosta. Sad kad je posle bezumnog ruąenja obnovljen, u njegovim temeljima su i rimski, i turski, a umesto delova koji su pali i odnela ih brza Neretva veovatno i neki novi kameni blokovi. Valjda se tako gradi istorija. Moľda će neki mladi slikar sada most nazvati novim imenom.

Polako mi postaje jasnije zaąto grad Pečuj, stara rimska Sofijane ima tako dugu istoriju: ovde vreme brľe prolazi nego na drugim mestima. Dva muzeja za četiri sata i Jutka se javlja da je stigla. Videćemo se, a gde bismo, nego pred "Papučom".

Sve se desilo u magnovenju. Mira, Oto i ja stojimo pred vinarijom joą uvek duboko prezirući nemilosrdnog poslovođu. Oko nas se odjednom stvorila neka grupa turista nećkajući se da li da uđe u "Papuču" na pivo, u taj mah stiľe i Jutka ali i automobil s poslovođom. Gleda nas zabezeknut, izgledamo mu kao protestna grupa koja se tu okuplja protekla četiri sata. Mahinalno izgovaram čarobne reči:

- Gospodine, mi vas joą uvek čekamo.

Poslovođa bez reči ulazi u lokal, vraća se s ključom i smerno polazi da nam otključa Ruľin vrt osvrćući se i čudeći kako i drugi neće za nama.

Ruľin vrt je u maju joą zapuątena letnja baąta. Uskoro će procvetati i ovde početi večernje sedeljke i programi. S terase se vide četiri tornja Katedrale svetog Petra i veliki stepenasti trg sa spomenicima i podzemnim nekropolama i svetiliątima. Centralni ukras vrta je plava vaza među potkresanim ruľama. Iako je moľda najočuvanija od svih do sada sačuvanih ®olnaijevih plavih vaza, ispucala je na istim mestima kao i druge, otkrivajući spojeve po kojima su je majstori nekada sastavili. Ali je plava, plava...Oči čudoviąta (ma sigurno nije bog, bogovi valjda ne moraju da pate) s bolom su izvrnute ka katedrali (a prema čemu bi?).